Bijelim mišem po Južnoj Americi - Iguazu slapovi

Smrzavanje na +35

Napustajuci Rio, jedan od najljepsih gradova svijeta (ali samo iz zraka), u oko mi upada naslovnica britanskih novina "The Sun", koje se mogu naci na lokalnim kioscima, o dogadjaju kojeg nisam bio niti svjestan. Skupina mladica naoruzana pistoljima i rucnim granatama upala je u dva hostela u Riju svega 3 bloka dalje od mjesta gdje se nalazi hostel u kojem sam ja odsjeo, te uzela za taoce nekoliko turista koji su tamo boravili (medju njima i dvojicu britanaca), vezali ih, te im uzeli sve stvari koje su imali u hostelu. S tim saznanjem lakse mi je napustiti ovaj grad ljepote, zabave, interesantnih i komunikativnih ljudi, ali isto tako i grad siromastva, droge, kriminala, prostitucije i dekadencije (ovo zadnje navedeno ne mora nužno spadati u manu grada) ;).

Nakon svega desetak sati spavanja u 5 dana karnevala u Riju (a niti ostala 3 nisam više spavao) osmijeh mi se rasirio kao kod malog djeteta kada dobije bomboncic od bake (ili partijaner od dilera) kad sam shvatio da autobus u kojem cu putovati sljedeca 24 sata uopce nije tako los - dapace, za brazilski standard je izvrstan, a cak i neki bolji autoprijevoznici u hrvatskoj  ne bi ga se posramili.

Krecem na dug put prema gradicu Foz de Iguazu koji je tik pored Iguazu slapova i vec u startu radim gresku koja ce me stajati jos jedne neprospavane noci. Uz temperaturu od +35 nikome normalnome ne bi palo na pamet da uopce razmislja o dugim rukavima i toploj odjeci, stoga svoju veliku torbu sa svom robom spremam u donji dio autobusa predvidjen za takvu vrst prtljage. Koje li greske! 

Cim smo krenuli klima uredjaj u autobusu se pali na temperaturu ledista, kao da se zele pohvaliti kakav oni to uredjaj imaju koji moze stvorit ugodjaj kao u zamrzivacu (trebali su nalijepiti parolu na autobus: "cak i ako ne prezivite ove vruce dane, uz nas cete ostati svjezi!"). No, cinilo se da to samo meni smeta, svi su se zagrnuli nekakvim krpicama, a ja u majici bez rukava i kratkim hlacama (u cijem djepu se uvijek nalazi bijeli mis kojemu sam vec i nadjenuo ime Miso) nestrpljivo cekam prvi predah da iz donjeg dijela autobusa uzmem svoju robu. I cekam, i cekam... i nakon 6 sati cekanja (nisam 3, vec 6 sati camio cekajuci) autobus po prvi put napokon staje. Ovi Brazilci sigurno imaju mjehure XXL dimenzija, pomislih, srecom sto nisam popio ono pivo koje sam zelio kupiti uz novine dok sam cekao na polazak jer uz temperaturu u autobusu moj jadni, pothladjeni mjehur sigurno ne bi izdrzao. 

Vozaci autobusa su valjda u cijelom svijetu isti. Pokusati mu objasniti da bih zelio uzeti svoju prtljagu moguce je koliko i japancu koji putuje autotransportom Sibenik preko Boraje za Split nadaleko poznatim "borajcem" objasniti soferu na tecnom japanskom proces nuklearne fisije. Na sljedecem stajalistu (ako se tako moze nazvati odsutnost kretanja na sred ceste) vec osjecam prve znakove hipotermije te napokon uspjevam soferu objasniti sto zelim, tako da nakon dva kvara autobusa(od kojih je drugi bio koban te smo morali više od dva sata cekati zamjenski autobus koji uopce nije imao klimu pa sam svu onu robu, netom obucenu morao skidati) ipak sretno stizem u simpaticni gradic Foz gdje upoznajem Engleza s kojim odlazim na pivo/e i neizbjeznu raspravu o nogometu. 

gradić Foz de Iguazu

 

Gliserom u slapove 

Sutradan se dizem u rano jutro s onim ogavnim okusom u ustima kojeg uzrokuje previse vode pomješane s malo hmelja, etanola i ugljicnog dioksida te se upucujem prema slapovima na brazilskoj strani, dok sam citav sljedeci dan rezervirao za argentinsku stranu i gradic Puerto Iguazu.

Pred ulazom primjecujem da je cijena ulaznice za park razlicita za strance i za drzavljane onih zemalja u kojima se nalaze slapovi. Primjerice, cijena koju placaju Brazilci, Argentinci ili Paragvajci je dvostruko niza od cijene koju moraju platiti strani drzavljani, dok mjestani obliznjeg Foz de Iguazua mogu slapove posjetiti besplatno. Bilo bi vrlo lijepo kad bi se i u Hrvatskoj poveli za ovim primjerom, a ne da moj Miso mis mora placati istu cijenu da bi posjetio Slapove Krke, u cijoj neposrednoj blizini zivi, kao i neki tamo "Japancic" ili "Francuzic".

cjenik ulaznica: primjer koji bi trebali slijediti

Iguazu slapovi se nalaze na tromedji Argentine, Brazila i Paragvaja. To su drugi najveci slapovi na svijetu, po kolicini vode odmah iza Victorijinih, no po velicini i sirini Iguazu je vodeci na svijetu. Sastoji se od gotovo 300 pojedinacnih slapova, a najljepsa "setnja" (izuzetno brzo hodanje punih 8 sati na temperaturi od gotovo 40 stupnjeva Celzijevih) je s argentinske strane.

Prvi Europljanin koji je vidio slapove bio je Alvar Nunez Cabeza de Vaca 1541.godine. Za Guarani Indijance koji zive u toj regiji slapovi su tisucama godina bili izvor legendi. Prema njihovom vjerovanju slapovi su nastali kada je indijanski ratnik Caroba pokusao rijekom u kanuu pobjeci sa svojom voljenom djevojkom Naipur.

Djevojka je bila ljubavnica sumskoga boga kojega je njen bijeg razljutio, pa je uzrokovao urusavanje rijecnog korita stvorivsi tako citav niz slapova koji su toliko fascinantni da vam treba barem pola kutije bronhija da biste dosli do daha. Naipur je pala niz slapove pretvorivsi se u stijenu, a Caroba se pretvorio u drvo koje se nadvilo nad njegovom okamenjenom ljubavi.

slapovi Iguazu s brazilske strane

Veliki Gogo i "vrazje grotlo" u pozadini

Na slapovima sam spoznao pravo znacenje fraze "opijen ljepotom" jer sam se upravo tako i osjecao (ili je to ipak ostalo nesto od prosle noci).

Gdje god se okrenem velicanstveni prizori, ne znam vise gdje da gledam, slikajem kao lijecnik na rendgenu prvog radnog dana nakon godisnjeg odmora.

Unajmljujem s jos 10-ak turista gliser koji nas vodi na kraci obilazak slapova, te nam vozac glisera daje nekakve vodootporne torbe u koje moramo staviti svoje fotoaparate i sve stvari koje voda moze ostetiti te nas gliserom uvodi ravno u slapove. Velicanstven dozivljaj, neopisiv rijecima stoga necu niti pokusavati.

trenutak pred "osvjezenje" pod slapom (argentinska strana)

neposredno nakon "osvjezenja"

Mokar "do koze", ali sretan kao Petar Cobankovic kad ugleda janje na raznju upucujem se na glavnu atrakciju slapova koja se nalazi na argentinskoj strani: Garganta del Diablo (Vrazje grotlo). To je najveci slap, visine preko 70 metara, koji izaziva postovanje i najravnodusnijima.

Inace, citav se park prostire na 55 000 hektara, a slapovi se protezu u duzini vecoj od dva kilometra. Park obiluje florom i faunom. U bambusima i drvecu obitavaju majmuni, tukani i svakojake ptice, a iguane i quati (nesto izmedju vjeverice i dabra) vam se konstantno motaju oko nogu. Od velikih sisavaca koje nisam susreo tamo zive pume, jaguari i tapiri.

Garganta del Diablo (Vrazje grotlo)

simpaticni Quati (ne ja, ovi iza mene) :))

carobni slapovi Iguazu

Nakon nezaboravnog dozivljaja na slapovima koji ce mi ostati u boljem i jacem sjecanju nego "prvi put" spremam se za nove avanture koje me vode na jug, prema gradu "dobroga zraka".