Bijelim mišem po Južnoj Americi - žohari i "bus smrti"

Nakon Buenos Airesa i (ne)prezaljenog odreska(žal je u velikoj mjeri ublazilo vrhunsko argentinsko vino) putujem za Uyuni, gradic u juznoj Boliviji. Autobus staje na veceru(koja je ukljucena u cijenu prijevoza) u restoran koji bi se slobodno mogao nazivati “žoharnica”. Restoran je kao iz stripa Alan Ford. Imaju te gigantske, letece zohare koji se neprestano zabijaju u ljude, a ispred zoharnice zene prodaju svoje tijelo(u cijenu su ukljuceni i zohari). Ubijao sam i jeo zmije, plivao s morskim psima, grlio tigrove, jahao slonove, plivao s aligatorima(cak sam jednom i progovorio protiv serije "Seks i Grad" u iskljucivo zenskome drustvu), no zohare jednostavno ne mogu podnijeti, stovise, mislim da su mi to najogavnija bica na planeti. Za potpun dozivljaj horora nedostajali su jos samo Luka Bebic i Vladimir Seks(koji su mi simpaticni koliko i zohari) dok vode sjednicu Vlade i Sabora na televiziji. Koliko sam samo puta zavapio za dobrom, starom "Macolom". 
Nakon sto sam desetog mutant-zohara rukom odbacio sa sebe izletio sam iz restorana da udahnem svjezi zrak. Ono sto me ispred restorana docekalo nije za ljude slabijeg srca pa iste molim da preskoce ovaj odjeljak. Tik ispred vrata uzdizalo se nekoliko stupova ulicne rasvjete cije je svijetlo bilo priguseno, dok je u daljini bio potpuni mrak. No, kako sam vrlo brzo shvatio svijetlo nije bilo priguseno vec ga je zamracilo mnostvo letecih "Bebića i Vladimira", dok sam sa svakim korakom osjecao "hrskavu karamelu" pod cipelom. Moj jadni Miso mis se prestravio kada je shvatio da na sve strane oko njega lete ti odvratni kukci visestruko veci od njega samoga. Vratio sam se u restoran na veceru pokusavajuci glumiti ravnodusnost pred lokalnim stanovnistvom koje je pratilo svaki moj pokret jer sam bio jedini turist(zadnji turist koji je ovdje zalutao vjerojatno je bio jedan od brace Seljan)dok su oni zohare dozivljavali kao sto ja dozivljavam komarce ili "modnog macka".   
Mislim da sam odustao od vecere u trenutku kada je jedan "Vladek" aterirao u moj pire krumpir.

vjetrobransko staklo autobusa ujutro nakon (?!) ciscenja

Poslije cijelonocne voznje i eliminiranja ostataka "saborskih zastupnika" koji su se uspjeli ukrcati u nas voz, ranojutarnjim zrakama autobus stize u gradic La Quiaca na samoj granici Argentine s Bolivijom. Tu izlazim i pjesice prelazim u Boliviju gdje nakon krace procedure na granici uzimam sada bolivijanski autobus za Uyuni. Nakon 3 sata muke a ne voznje, jer na juznoj strani Bolivija uopce nema asfaltiranu cestu a pretrpani autobusi su vjerojatno iz vremena Simona Bolivara i njegove borbe za neovisnost Bolivije, stizem u gradic Tupiza gdje su svoje kosti ostavili dva poznata bandita Butch Cassidy i Sundance Kid i gdje je snimljen istiniti western o toj dvojici pljackasa u kojemu su se proslavili Paul Newman i Robert Redford.

autobusni i biciklisticki kolodvor u Tupizi

idilicni krajolik oko Tupize

ovdje su se Butch Cassidy i Sundance Kid skrivali od ruke pravde

Ako nikada niste pomisljali na suicid, a iz nekog morbidnog razloga biste to zeljeli pođite na desetosatnu voznju autobusom iz Tupize za Uyuni, po mogucnosti u kisnom razdoblju. Ukoliko ste mazohist i zelite sebi priustiti sate i sate neprestanog “uzitka” preporucam Bolivianu. Najkraci opis bi bio kao da vas skinheadsi cipelare 10 sati u kanti za smece. Mislim se, s ovakvom infrastrukturom nece Bolivija u Europu,hehe; doduse, necemo niti mi tako skoro ali barem imamo nasu Dalmatinu koju sada cijenim puno vise. 

bus smrti koji na slici izgleda tako nevino

selo "sta vam znaci da mu i napisem ime" na putu za Uyuni

pogled iz sela "sta vam znaci da mu i napisem ime" na okolicu

Boliviana

nakon 10 sati Boliviane izgledate ovako

S mnostvom modrica i par napuknutih rebara, te prtljagom sasvim blatnjavom jer je padala kisa a autobus propusta kao kabriolet, napokon stizem u Uyuni u kojem odmah upoznajem Sama, Amerikanca iz Seattlea s kojim nalazim smjestaj od nekih 2 dolara za noc (inace je u Boliviji sve nevjerojatno jeftino), te rezerviramo 4-dnevni izlet na Salar de Uyuni - poznata slana jezera u Boliviji. Gradic Uyuni i nije bogzna sto, ali iz njega krece vecina izleta za Slana jezera, no posto je sada “low-sezone” na moje zadovoljstvo i nema bas turista tako da cu na Slanim jezerima uzivati u drustvu tek nekolicine ljudi.
Glavna atrakcija gradica jest groblje vlakova udaljeno nekih 3km od centra - da ja sad ne bi sa google-a skidao podatke pa se pravio da ja to sve znam, koga zanima nesto vise neka upise na google "train cemetery", ionako ste vec na mrezi. :)

groblje vlakova

Visinska bolest me na 3700m vec totalno obuzela pa sam dopuzao do hostela na spavanje. Jutarnje budjenje je sokantno, temperatura Sunceve korone (srecom nisam imao toplomjer pa sam se uvjeravao da nije tako strasno), glavobolja za upotrijebiti neke vrlo proste rijeci, paraliziran mislim u sebi: ajme majko sta je ovo, ocu nize, nizeee!!! Ali otisao sam vise, jos puno vise. 
Ujutro se krcam u džip skupa s Amerikancem te jos par Francuza i Francuskinja i jednim Kolumbijcem, pravac - Slana jezera! Na 5200 metara nadmorske visine organizmu nenaviknutom na visinu nema pomoci. Zvacem lisce koke kao krava - inace je lisce koke sasvim legalno u Boliviji i Peruu i mnogi ga upotrebljavaju da bi lakse prebrodili velike visine,  dok je sam produkt tog lisca, kokain naravno zabranjen(vise - manje). Salar de Uyuni ostavlja bez daha, ali jos vise ostavlja bez daha nedostatak kisika na toj visini. Prekrasan krajolik prepun laguna s flamengosima, vulkani i visoki vrhovi prekriveni snijegom na sve strane, a glavna atrakcija je Veliko Slano jezerom za koje se moze reci da je pustinja od soli. Od tog okruzenja cak i visinska bolest polako popusta pa pocinjem uzivati u izvanzemaljskom krajoliku o kojem cete vise doznati u sljedecem broju ovoga bloga.